Početkom XVI. st. franjevci iz Bosne došli su u Makarsku i smjestili se izvan naselja kod crkve Sv. Marije. Oni su g. 1502. dobili dopuštenje turskih vlasti da poprave crkvu. Radovi su se otegli jer su uz nju sagradili i "kuće za stanovanje redovnika". God. 1518. prebivalište je proglašeno samostanom. Uz samostan su dolazile trgovačke karavane što je pomagalo jačem razvoju makarske skele. Samostan je stradao za Ciparskog rata (1570-1573) kad su ga g. 1572. Mlečani, iz vojnih razloga, porušli a muslimani nakon toga zapalili. Nakon rata samostan je milostinjom Martina Ljubičića iz Olova privremeno (1576) obnovljen a potpunije od g. 1581. do 1584. Kroz prvu polovicu XVII. st. podizao se donji dio klaustra. Medjutim, zgrada je ponovno stradala za Kandijskog rata (1645-1669) kad su muslimani zapalili dio samostana s crkvom a drugi dio je stradao od potresa g. 1667. Ipak, franjevci su se održali i nakon rata u potpunosti obnovili samostanske zgrade od g. 1671. do 1683. Na tome se nije stalo jer je g. 1685. podignuto krilo prema moru. Time se stvorio priprost klaustar s nizom rustičnih arkada nad kojima je početkom XVIII. st. podignut trijem s vitkim stupićima. Sred dvorišta je zdenac. God. 1767. premješten je ulaz na istočnu stranu, na vrata s ukrasnim okvirom vrata s natpisom. Samostan je i kasnije više puta popravljan. God. 1886. sagrađeno je južno krilo samostana i time stvoren novi, veći klaustar. God. 1911. podignuto je novo krilo za klerike. Stari dio samostana dobio je g. 1931. drugi sprat. Nakon II. svjetskog rata novo krilo samostana (klerikat) i dio starijeg samostana je nacionaliziran. Ni do danas nije vraćen nekadašnjem vlasniku. Samostanska zgrada je i kasnije popravljana, osobito u nakon potresa g. 1962.

Prema tekstu: Josip Soldo, Franjevačka Provincija Presvetog Otkupitelja, Split