Zemljopisnim položajem i kulturno-povijesnim značajem Makarska je od svog postanka središte hrvatske mikroregije - Makarskog primorja. Smještena u prirodno zaštićenoj luci, zatvorenoj s jugoistoka rtom Osejava, a sa sjeverozapada poluotokom Sv. Petar. Grad se amfiteatralno širi prema padinama planine Biokovo

Prvi spomen antičkog naselja Inaronia, kao stanice na obalnoj cesti Salona - Narona, donosi Tabula Peutingeriana u prvoj polovici 4. stoljeća, a postojanje naselja potvrđuju i arheološki ostaci. Antički nalazi na poluotoku Sv. Petar, središnjem gradskom trgu, u blizini franjevačkog samostana i uz Donju luku svejedoče da je današni grad na mjestu nekadašnjeg rimskog, a možda i starijeg pretpovijesnog naselja.

U aktima salonitanskog sabora od 4. svibnja 533. godine navodi se Mucurum kao mjesto u kojem je utemeljena biskupija.

U Revenatovu itineraru iz 7. stoljeća, naselje se spominje i kao Aronia id est Mucru. Tijekom 7. stoljeća hrvatska plemena zaposjedaju primorje od rijeke Cetine do Neretve. Bizantski car Konstantin Porfirogenet, polovinom 10. stoljeća, u svom djelu "De administrando imperio" naziva ih Arentanima (Neretvanima), a njihovu zemlju Paganijom. Isti izvor navode županiju Mokro, "koja blizu mora ima lađe". Upravo je stoga mletački dužd Petar Kandijan došao pod Mucules 18. rujna 887. godine, gdje je poražen u pomorskoj bitci, te je Venecija morala plaćati danak Neretvanima za slobodnu plovidbu morem.

Moć Neretvanske kneževine polako se gasi u 13. stoljeću. U narednim stoljećima, u borbama za vlast, smjenjivali su se bribirski knezovi, bosansko-hercegovački vladari, ugarsko-hrvatski kraljevi i Venecija. U vremenima koja slijede većina dalmatinskih gradova razvija se pod okriljem Mletačke republike, a Makarska postaje poprište borbi mletačko-turskih interesa.

Pod današnjim imenom Makarska se prvi put spominje 1502.g. u dokumentu fočanskog kadije Muhameda Musina. U to doba Makarska je bila središte  nahije Primorje i u njoj su Turci držali vojnu i svog predstavnika emina. Najveću pozornost posvećivali su održavanju skele preko koje se obavljali trgovina Turske sa zemljama na Jadranu. Kako bi grad zaštitili od mletačkih napada, Turci su sredinom 16. st. utvrdili Makarsku s tri kule povezane obranbenim zidovima. Njihov izgled sačuvan je na grafici mletačkog kartografa G.F. Camozia iz 1572. godine, što je i najstariji sačuvani izgled grada Makarske. Na poluotoku Sv. Petra uočljiva je istoimena crkva, a na istočnoj strani, izvan gradskih utvrda, već je postojao franjevački samostan s crkvom Sv. Marije.

Već 1646. godine plemići i narod Krajine priznali su vlast Venecije, a tek 1681. godine je Makarska de facto pripojena Veneciji. Pod stogodišnjom vladavinom mletačkog lava nastajali su temelji budućeg grada. O izgledu grada u tom razdoblju svjedoči talijanski putopisac Alberto Fortis koji se divi ljepotama novih zgrada i trima zvonicima. Krajem 17. st. u baroknom stilu, obnavlja se crkva Sv. Petra. Prvi put u izvorima spominje se već u 14. st., koju su nakon toga porušili Turci. U svojoj će budućnosti doživjeti još jedno rušenje, ovaj put uzrok će biti potres 1962. godina, te će tek 1992. godine crkva biti ponovo podignuta i rekonstruirana. Obnavlja se i proširuje franjevački samostan.

Za vrijeme biskupovanja Nikole Bijankovića, koji je i najzaslužniji što grad zadobiva suvremene vizure, počela se graditi i katedralna crkva Sv. Marka, a posvećena je 1766. godine. Pred njom je oblikovan veliki trg i 1775. godine izgrađena kasnobarokna česma. Na obali se 1758. godine podiže crkva i oratorij Sv. Filipa Nerija. Zahvaljujući inteziviranju trgovine i sticanju dobara grad Makarska se širi i prema zapadu. Mlado plemstvo gradi raskošne kuće i palače u stilu dalmatinskog baroka. Vrijedno je spomenuti baroknu palaču obitelji Ivanišević u istočnom djelu stare jezgre grada, te palaču obitelji Tonolli u kojoj se danas nalazi Gradski muzej.

Ugovorom u Campoformiju, 1797. godine, Makarska je pripala Austriji, da bi Požunskim mirom 1805. godine potpala pod francusku vlast. Francuska je vlast novim mjerama nastojala podići razinu školstva, gospodarstva i infrastrukture. Iz tog vremena sačuvao nam se obelisk podignut u čast francuskog maršala Marmonta, koji se danas nalazi na zapadnom ulazu u grad.

Godine 1813. Makarska je ponovo pod austrijskom krunom. U 19. stoljeću slobodarski duh Makarana prihvaća ideje hrvatskog narodnog preporoda. Nije slučajno da narodnjaci upravo u Makarskoj, među prvima u Dalmaciji, osvajaju političku prevlast na izborima i u javnom životu i to 24. listopada 1865. godine, dan kojega danas slavimo kao Dan grada. Krunu narodnih težnji k sjedinjenju hrvatskih zemalja čini svečanost 1890. godine u povodu podizanja spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću, rad kipara Ivana Rendića. Tijekom 19. st. čitaonice i knjižnice su središte društvenog, javnog i političkog života primorskih gradova, pa tako i Makarske. Zahvaljujući nadbiskupu Antunu Kadčiću, Makarska je, prva u Dalmaciji, imala javnu gradsku biblioteku već sredinom 18. stoljeća. Na toj tradiciji razvija se i kasniji kulturni i javni život. O tadašnjem aktivnom društvenom životu svjedoči nam postojanje kazališta, filharmonije, dramskih i pjevačkih društava. Iz filharmonije proizašla je Gradska glazba, a u prvim godinama 20. st. osniva se niz sportskih društava (veslačko, planinarsko, nogometno,...).

Za vrijeme austrijske vladavine podižu se nove kuće i javne zgrade. Iznad crkve Sv. Marka, izdiže se jasucustučka zgrada "stare škole", građena u drugoj polovici 19. st. za glagoljaško sjemenište. Danas se u njoj nalazi Gradska galerija Antuna Gojaka, Gradska knjižnica, Osnovna glazbena škola, uredništvo gradskog glasila "Makarsko primorje" i lokalna radio-postaja "Radio Makarska rivijera". Na Maloj obali - Marineti nalazi se palača plemićke obitelji Kačića-Peke, s kraja 19. stoljeća, s romantičnim oblicima utvrđenog neorenesansnog dvorca.

Zbog svoje ljepote, urbane uređenosti i prirodnih pogodnosti, već u počecima 20. st. bilježimo zametke onoga što danas nazivamo turističkim privređivanjem. Zahvaljujući turizmu danas grad Makarska (15.000 stanovnika) osuvremenjuje infrastrukturni, gospodarski, zdravstveni, turističko-ugostiteljski, športsko-rekreativni i kulturni sustav. Podbiokovska sela: Veliko Brdo, Puharići, Makar i Kotišina atraktivna su izletišta, po svojem prirodnom bogatstvu, fortifikacijskim, sakralnim i ruralnim graditeljstvom, te zadržanim tradicijskim načinom života. Odatle vode uredne i označene staze prema vrhovima Biokova.  Planina je zanimljiva po perivojima, kotlinama, jamama i livadama; obiluje endemskim biljem, a bogata je i visokom divljači - muflonima i divokozama, čime je omogućena tradicija lovnog turizma.

Raznolike športske sadržaje nudi Športski centar, kao i brojni klubovi koji djeluju u gradu. Športskoj ponudi pridonosi i Tenis centar. U specijaliziranom hotelu "Biokovka" razvijen je rekreacijsko-zdravstveni turizam.