Biokovo je veći, sjeverozapadni dio planinskog sustava Biokovo-Rilić koji se pruža od rijeka Cetine do Neretve u dužini od oko 70 km. Biokovo je najviša planina uz hrvatsku obalu. Njegov najviši vrh je Sv. Jure (1762 m). Na malom su prostoru skupljeni neobični kontrasti prirode, obogaćeni vidicima na more. U planini se razlikuju tri pojasa. Prvi je flišno područje do visine od 300 m, plodno i zeleno. Najdojmljiviji je pojas stijena visok oko 1000 m, koji djeluje istodobno i lijepo i zastrašujuće. Povrh stijena pruža se treći pojas u obliku valovite visoravni široke 3-4 km, s bogato razvijenim kraškim reljefom. Na visoravni je neobičan sustav ponikava, nalik na kratere mjesečeve površine (tzv. mrežasi kras), s brojnim speleološkim objektima. Do sada ih je poznato oko 400, a među njima su tri dublja od 500 m. Neke se jame na dnu granaju u labirint podzemnih šupljina.

Zbog svojih prirodnih znamenitosti Biokovo je 1981.g. proglašeno zaštićenim parkom prirode na površini od 19.550 ha.

Tradicionalni planinarski prilazi su iz Makarske, preko doma pod Vošcem, i iz sela Velikog Brda, preko Lokve. Prilazi su dugi, naporni i izloženi suncu te se valja uspinjati ranom zorom.

Cestom (najviša u Hrvatskoj) Makarska - Tučepi selo - Staza - Sv. Jure (31 km) se može doći do doma pod Vošcem i na najviši vrh. Na izlasku iz Makarske u smjeru Dubrovnika, ispred benzinske crpke treba skrenuti lijevo uzbrdo Radićevom cestom u selo Tučepe. Oko 1 km iza sela skreće oštro lijevo biokovska cesta, koja se u zavojima uzdiže do prijevoja Staza na hrptu planine (16,5 km). Na raskrižju treba produžiti ravno gore (do vrha je još 15 km). Na 4. km cesta prolazi mimo šumarske kuće na Lađeni, a na 9. km, na Stipkovcu, odvaja se lijevi krak nizbrdo do doma pod Vošcem. Posljednjih 5 km do vrha cesta je prilično strma, uska i zavojita, ali je jedinstvena po vidicima i krajolicima. Prilaz vozilom se naplaćuje.

Biokovska flora i fauna

Na području Biokova razvila se tipična medinteranska flora, koja je kroz dolinu Neretve i kanjon Cetine zašla u zaleđe Biokova. Što se god više uspinjemo uz brdo, to više osjećamo promjenu. Od mora i zagorskih nizina do planinskih vrhova možemo dobro uočiti nekoliko različitih stupnjeva rasprostranjenosti biljaka: mediteranski, submediteranski, prigorski, gorski, subalpinski i alpinski. Visinski pojas Biokova vrlo je zanimljiv s botaničkog gledišta. Njegova bogata flora, osobito tercijalni relikti, odavno su privlačili stručnjake (između ostalih i saskog kralja Friedricha Augusta II., koji se 1838.g. popeo na vrh Biokova). Pejsažno i botanički osobito su vrijedni šumarci crnog dalmatinskog bora na primorskoj i ostaci nekad prostranih jelovih šuma na zagorskoj strani.

Osobitu pozornost zaslužuje planina s primorske strane, i to posebno klisure na strmim usponima između Topića i Kotišine te između Podgore i Drašnica. Gotovo isključivo u tom dijelu planine dolaze svi biokovski endemi: biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), suličasta zečina (Centaurea cuspidata) i njezine podvrste biokovska zečina (Centaurea biokovensis) i makranska zečina (Centaure mucurensis), slava klisura (Centaure gloriosa), biokovska visika (Cerinthe undamaris), biokovska oštrika (Onosima biokovense), biokovska runjika (Hieracium biokovense), burina žukica (Cytisus alaventi) i zidna zvončika (Campanula portenschlagiana). Ima i rijetkih biljaka kao štu su: zimski kravljak, rumena vodoljenka, polegla trešnjica, velika kositrenica i hrvatska trpkovina.

I životinjski svijet Biokova je osebujan i raznolik. Na Biokovu se gnijezde neke vrlo rijetke vrste ptica, poput surog orla i orla zmijara. Za lovce je zanimljiva ptica kamenjarka. Ovdje je stalno obitavalište vuka i vepra. Faunistička zanimljivost Biokova su divokoze (Rupicapra rupicapra) i mufloni (Ovisaries unusimon). God. 1964. divokoza je ponovno naseljena, a brzina kojom se namnožila i rasna vrijednost koju je postigla, potvrđuje njezinu iskonsku pripadnost ovom staništu.